Republika Hrvatska

Suvremena Republika Hrvatska bila je jedna od šest federalnih jedinica u Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji. O uzrocima raspada SFRJ i datuma kada je taj proces započeo i završio još ne postoji čvrsti konsenzus. Prvi višestranački Hrvatski sabor nakon Drugog svjetskog rata konstituiran je 30. svibnja, a već 25. srpnja 1990. u Ustavu se iz naziva Republike briše pridjev " socijalistička". Iz zastave je uklonjena petokraka zvijezda i unesen povijesni hrvatski grb. Na referendumu održanom 19. svibnja1991. većina birača izjasnila se za suverenu, samostalnu i nezavisnu državu. Slijedom te odluke Sabor je 25. lipnja 1991. donio odluku o suverenosti i samostalnosti kojom se Hrvatska uspostavila kao samostalna država. Nakon srpske agresije na Hrvatsku i neuspjeha u rješavanju jugoslovenske krize Sabor je jednoglasno donio Odluku o raskidu svih državopravnih veza Republike Hrvatske sa ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Na temelju zaključka Badinterove komisije iz siječnja 1992. granice između bivših federalnih jedinica (avnojske granice) postale su državne granice slijednica. One se ne mogu mijenjati silom, već samo sporazumom. U preambuli, pak, Ustava RH od 22.prosinca 1990. povijesno pravo hrvatskog naroda na punu državnu suverenost temelji se i na razdoblju Drugog svjetskog rata, odnosno na odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943).

Hrvatska u Drugom svjetskom ratu

Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. njezin je teritorij podijeljen između Italije, Njemačke, Mađarske i Bugarske. U Zagrebu je 10. travnja 1941. proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Njezin je opstanak od samog početka bio u neposrednoj vezi sa sudbinom njezinog njemačkog saveznika čijom voljom na vlast dolazi dotad marginalni, nacionalistički i separatistički ustaški pokret pod vodstvom Ante Pavelić. NDH je osim područja Hrvatske obuhvatila teritorij Bosne i Hercegovine te Srijema, ali je fašističkoj Italiji prepušten veći dio istočno jadranske obale, otoka i neposrednog zaleđa, a Mađarska je anektirala Međimurje. Uz borbu za oslobođenje zemlje od njemačke i italijanske okupacije i ustaškog terora, za koju su se opredijelili svi sudionici antifašističkog pokreta, Komunistička partija Jugoslavije je snažnom i  organizovanom propagandom nametnula i borbu za ponovnu uspostavu Jugoslavije kao federativne zajednice ravnopravnih naroda, bez obnavljanja monarhije.

Na prvim oslobođenim teritorijama osnivaju se odbori nove revolucionarne vlasti: narodno-oslobodilački odbori (NOO-i). Razvijanjem i proširivanjem Narodno- oslobodilačke borbe (NOB), osim vojnih jedinica sve više raste i mreža NOO-a. Potkraj 1942. oslobođena područja većeg ili manjeg razmjera nalazila su se po čitavoj Hrvatskoj, a u operativnim jedinicama Narodno oslobodilačke vojske i pokreta otpora Hrvatske (NOV i POH)  bilo je oko  25,000 boraca. Mreža NOO-a je brojala 1,477 odbora.

Kada je u drugoj polovini veljače 1943. razbijena četvrta neprijateljska ofenziva, vjećnici AVNOJ-a iz Hrvatske osnovali su 1. ožujka 1943. u ličkom selu Ponorima Inicijativni odbor Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH)  sa zadatkom pripreme svih predradnji za osnivačku skupštinu najvišeg političkog predstavništva NOP-a u Hrvatskoj. Inicijativni odbor ZAVNOH-a prenosio je i provodio u život sve direktive AVNOJ-a na teritoriji Hrvatske.